Una: Dobar dan, svima. Pored mene sjedi gospodin Mario Šutalo, predsjednik Udruge slijepih Koprivničko-križevačke županije. Ja sam Una Čulić i voljela bih približiti sljepoću široj javnosti. Iz tog razloga našla sam se na kavi s Mariom, predsjednikom Udruge slijepih Koprivničko-križevačke županije, kako bi mi u tome pomogao.
Una: Gospodine Mario, možete li mi reći kako je izgledao vaš put, kako ste postali slijepi?
Mario: Dobar dan vama i svima koji nas slušaju. Moj put je definiran činjenicom da sam slijep od rođenja. Rođen sam 1969. godine i kad sam trebao krenuti u školu, bilo je dileme hoću li ići u instituciju ili ostati kod kuće. Na sreću, moji roditelji su u dogovoru s liječnicima odlučili da ću biti integriran u redovnu školu. I tako sam krenuo u redoviti sustav obrazovanja. Uvijek sam imao pomoć, podršku i razumijevanje. Uspio sam završiti osnovnu i srednju školu, zaposliti se i imati radni vijek koji je išao svojim putem do kad je bilo moguće. Nažalost, u jednom trenutku, morao sam otići u invalidsku mirovinu jer se moje radno mjesto nije moglo prilagoditi slijepoj osobi. Generalno, gledajući iz ove pozicije, mogu reći da je bilo puno više pozitivnog nego negativnog jer sam bio u obitelji i integrirao sam se u zajednicu, umjesto da sam završio u instituciji.
Una: Sigurno je integracija bila bitan korak u vašem životu i pružala podršku koja vam je bila potrebna.
Mario: Da, nije bilo lako. Bilo je uspona i padova, ali mislim da bih uvijek svima rekao da, iako je put teži i kompliciraniji, dugoročno je dobitak puno veći kad ste integrirani u zajednicu. Institucija vas na neki način zaštiti i po inerciji tu zaštitu doživljavate kao sigurnost, ali vam može oduzeti motivaciju da izvučete najbolje iz sebe. Mislim da svi imamo u sebi kapacitete, ali ponekad ih nije lako izvući, nije se lako pokrenuti.
Una: Biste li rekli da vas je životni put doveo do toga da postanete i predsjednik Udruge?
Mario: Sigurno. Moj životni put mi je na neki način pomogao da steknem znanja i vještine, a najprije da prihvatim činjenicu da se moram osloniti na sebe te izvući iz sebe maksimalno koliko mogu, a zatim se nadati i očekivati pomoć i podršku okoline. Ta pomoć i podrška je uvijek bila tu, a i danas je.
Una: Recite mi, tko je i kada osnovao Udrugu i koliko imate članova trenutno?
Mario: Udruga slijepih Koprivničko-križevačke županije osnovana je 1954. godine. Prošle godine smo obilježili 70 godina kontinuiranog rada. Nakon Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj su, kao i druge skupine, osobe sa sljepoćom osjetile potrebu za organiziranjem. Sve je krenulo iz Zagreba, osnivanjem današnjeg Hrvatskog saveza slijepih, a zatim su osnovane podružnice u svim dijelovima Hrvatske, uključujući Koprivnicu i Križevce. Kasnije su se Koprivnica i Križevci spojili u jednu udrugu koja od 1994. godine do danas djeluje pod nazivom Udruga slijepih Koprivničko-križevačke županije. Udruga trenutno ima oko 180 članova, iako broj članova varira. Većina članova su osobe srednje i starije životne dobi. Zadnjih desetak godina nemamo djece i mladih, što je rezultat napredovanja medicine i boljeg standarda života. Sljepoće ima, bilo je i bit će je, no rađa se puno manje djeca sa sljepoćom. S druge strane, puno više ljudi u srednjoj i starijoj dobi suočava se s gubitkom vida, ali to je najčešće zbog bolesti poput dijabetesa ili moždanog udara.
Una: Vidjela sam na vašoj web stranici da organizirate mnoge aktivnosti tijekom godine. Kako na razini Udruge dolazite do tih ideja i možete li izdvojiti neke koje su najčešće ili najdraže članovima?
Mario: U 70 godina rada, Udruga je razvila brojne aktivnosti kroz osluškivanje potreba članova. Moram reći da bismo bilo kakvu ideju mogli realizirati, moramo imati ljude koji bi to radili. Puno je lakše osmisliti ideju, nego ju realizirati. Rekao bih da se od 2002. kada je našu Udrugu preuzela gospođa Dragica Zlatar, krenulo sa sustavnim radom. Tada se prepoznalo da su nam potrebni ljudi koji ima određena znanja i vještine. Zapošljavanjem kvalitetnih ljudi koji su spremni raditi, došli smo u poziciju da neke ideje sustavno i provodimo. Sve što radimo ima dublju svrhu. Specifičnost rada sa slijepim ljudima jest da morate raditi kontinuirano. Ništa se ne može raditi od danas do sutra jer neće biti rezultata. Zato aktivnosti imaju u pozadini cilj – motivirati ljude da shvate da mogu, da gubitak vida nije kraj, nego novi početak. Kroz aktivnosti pokušavamo osnažiti ljude i pomoći im da nastave živjeti kvalitetno. U tom smislu svaka aktivnost je bitna i važna. Vjerojatno će biti zanimljivo čuti da slijepi ljudi puno čitaju, čak natprosječno u odnosu na ostalu populaciju. Možemo se pohvaliti da već 10 godina imamo Čitateljski klub „Šišmiš“, prvi u Hrvatskoj i jedini koji kontinuirano djeluje. Osim toga, članovi se mogu realizirati i u sportu. Kod nas su aktivni kuglači i pikadisti. Pokušavamo ljude motivirati da izađu iz kuće i da se pokrenu. Naravno kroz projekte i programe radimo i druge radionice koje se bave psihosocijalnom podrškom i komunikacijskim vještinama. Sekundarno je da se ljudi skupe i druže, a primarno je da osvijeste kako mogu funkcionirati bez obzira što su izgubili vid. Kad se čovjek suoči s gubitkom vida mora proći određene procese koji nisu lagani ni kratkotrajni. Pogotovo kad se dogodi da ljudi u kasnijoj životnoj dobi izgube vid, suočavaju se i s neprihvaćanjem svog novonastalog stanja pa dolazi želja za brzim i nemogućim rješenjima. Nakon toga slijedi suočavanje s činjenicom da bi se ipak moralo prihvatiti to što je, a tada često nastupaju i depresivna stanja. Mi naprosto ljude iz toga moramo izvlačiti i raditi individualno da prihvate sebe i na kraju dođe do toga da funkcioniraju i žive život punim plućima.
Una: Kako je Udruga vama pomogla s obzirom na sljepoću?
Mario: To je teško riječima opisati i uvijek je individualno. Ja sam od rođenja slijep pa sam te procese prošao prije. Kad se osoba suoči s gubitkom vida, osjeti na neki način da je izolirana, kao da je nitko ne razumije i nema za nju strpljenja. Logično je da se tad okrene ljudima koji imaju iste probleme. U tom smislu je i za očekivati da dođe u Udrugu slijepih te pokuša tu naći svoje interese. Iskustvo nam govori da tko god je došao, osjetio je da je tu prihvaćen te da se ima razumijevanja za njegove interese, potrebe i probleme. A kako i meni, tako i drugima, udruga je oslonac za sve naše probleme, a naravno pruža nam i onu drugu stranu gdje možemo pronaći aktivnosti koje će nas ispunjavati i činiti život sadržajnijim. Mislim da je Udruga sastavni dio života nas koji smo prisiljeni živjeti bez ostatka ili s vrlo malo vida.
Una: Mislite li da imate dovoljno prava i mogućnosti kao slijepa osoba? Biste li voljeli nešto promijeniti ili uvesti po to pitanju?
Mario: Mislim da se tu kontinuirano iz godine u godinu osjeća napredak. Uvijek bih rekao da je na nama najveća odgovornost kako ćemo to iskoristiti. Možemo imati prava i mogućnosti, no ako smo pasivni i to ne koristimo, malo toga će se za nas dobrog dogoditi. Naravno, dobro je da ima više materijalnih i svih drugih prava, ali naglasak treba biti na našem korištenju. Zadnjih godina dogodila su se dobra zakonska rješenja koja smo dugo čekali i tražili. Stvari su se posložile tako da mislim da imamo pristojna materijalna prava za hrvatski standard života. Uvijek se može bolje i više, može se raditi na tome da nam institucije budu pristupačnije i da nam je lakše živjeti u zajednici, no opet je na nama da budemo u zajednici. Uvijek bih stavio naglasak na nas. Ako smo aktivni, naći će se rješenje koje je u našem interesu.
Una: Imate li hobije te kako ih doživljavate i vidite unutar sebe?
Mario: Hobije imam, i ja sam na neki način zadovoljan sa svojim životom. No, činjenica je da slijepi ljudi imaju puno vremena i moraju se potruditi osmisliti svoje vrijeme. Mi ne možemo raditi neke stvari kao ljudi koji vide, odnosno možemo, ali na drugi način. Ja volim puno čitati, boraviti u prirodi, voziti bicikl, ići u kazalište, volim putovati i stvarno se trudim to sve i prakticirati. Sretni smo i zadovoljni jer smo od prošle godine dobili socijalnu uslugu videće pratnje gdje doista uz asistenciju videćeg pratitelja možemo odraditi puno toga što nam je bitno, od svakodnevnih potreba do osobnih interesa i hobija.
Una: Samim time se potvrđuje koliko je snaga uma i volje važna, zar ne?
Mario: Nevjerojatno koliko je tehnologija naš saveznik. Uz pomoć računala i drugih modernih tehnologija možemo si puno pomoć. No, ako nećemo uložiti vrijeme, ovladati znanjima i vještinama, neće se ništa ni dogoditi.
Una: Što biste preporučili nekome tko je nedavno oslijepio i osjeća se izgubljeno?
Mario: Preporučio bih mu da dođe u našu Udrugu, da nam se javi i da otvoreno razgovaramo. Siguran sam da će kroz individualan proces prije ili kasnije završiti s prihvaćanjem, aktivnim sudjelovanjem u radu udruge te kvalitetnim načinom života u obitelji i zajednici. Mi smo svi to prošli i želimo pružiti svima koji dođu istu takvu podršku pri njihovom procesu. Nikako ne bih preporučio povlačenje u sebe i zatvaranje u četiri zida. Mislim da ljudi koji se susreću s gubitkom vida možda i mogu samoinicijativno ostvariti zakonska i materijalna prava, ali to nije cilj. Uz našu pomoću će sigurno to napraviti brže i lakše, ali mislim da je puno važnije da kroz individualan proces dođu do toga da prihvate svoje novo stanje i da se nauče s tim živjeti. Tada će im život biti ispunjeniji i bit će puno zadovoljniji. Taj put nije lagan, jednostavan, ni brz, ali je ispravan i vodi do dugoročnog zadovoljstva.
Una: Baš ste pozitivni i optimistični. Zračite s mirom i emotivnom stabilnošću. Zbilja vas je lijepo slušati o svemu što pričate.
Mario: Hvala lijepa. U prvom redu trudim se radi sebe, ali mi je drago dok mogu i drugima poslati poruku pozitive i vjere u sebe, odnosno preuzimanja odgovornosti. Nitko nije izuzet odgovornosti za sebe. Sljepoća mi ne smije biti alibi da se ne bih pobrinuo sam za sebe i da ne bih radio o svom interesu. Ako dam ono što mogu, sigurno ću dobiti potrebnu pomoć i podršku. Evo to mogu posvjedočiti, cijeli moj život je tako. Uvijek se nađu dobri i empatični ljudi koji mogu biti tu za mene.
Una: To je baš lijepa poruka s kojom možemo završiti i naš intervju uz kavu. Pozivam ovim putem sve one koji osjećaju potrebu i želju da se pridruže Udruzi ili da dođu vidjeti što se u njoj događa. Ako se netko premišlja želi li postati član ili ne, vrata Udruge su uvijek otvorena. Evo i ja sam imala prilike volontirati u Udruzi te sam vrlo ponosna na članove i ljude koji tamo rade.
Mario: Drago mi je da ste spomenuli vaše volontiranje. To je isto nešto što nam treba, a vjerujem da i Vi, kao i svi drugi koji su volontirali, osjetite zadovoljstvo kada to radite. Mi smo uvijek zadovoljni kad nam dođu dragi ljudi.
Na kraju ovog ugodnog razgovora Mario je Uni pokazao kako piše na brajici.
Telefon: 048/625-058; 095/9000-329
Adresa: Josipa Vargovića 2/1, 48000 Koprivnica
E-mail: info@uskkz.hr
Uredovni dani za članove: PON i ČET od 10 do 14 h
Radno vrijeme Udruge: PON - PET od 8 do 16 h
Matični broj: 1059246; OIB: 76517474994
Žiro račun kod Podravske banke d.d.:
IBAN: HR5023860021100502588
Predsjednik: Mario Šutalo
Dopredsjednik: Ivica Ferenčić
Tajnica: Maja Koren Golub
